Marc Levy: If only it were true

slike

Lauren is a young and beautiful doctor, who doesn’t have a private life. She works, works and works. In the summer of 1996, she finally decides to go on a holiday. After a short message to her mother, she leaves her dog and her flat with a beautiful view in San Francisco…
Then something horrible happens and her young life is over … almost over.

Arthur is an architect, still obsessed with the memory of his mother. In the winter of 1996, he moves in a flat with a beautiful view in San Francisco. Life goes on, until Arthur finds a young woman in his wardrobe, singing Peggy Lee’s “Fiver”… Who is she, for God’s sake?

This novel talks about love. Between mothers and their children, between men and women.

But, above it all, it talks about the biggest love ever – love for life.

 

Advertisements

My top twenty

  1. Charlotte Bronte: Jane Eyre
  2. Emily Bronte: Wuthering Heights
  3. Daphne de Maurier: Rebecca
  4. Khaled Hosseini: A Thousand Splendid Suns
  5. Hans Christian Andersen: Fairytales
  6. Pearl S. Buck: East Wind, West Wind
  7. Alexander Dumas: The Count of Monte Christo
  8. Khaled Hosseini: The Kite Runner
  9. Jane Austen: Pride and Prejudice
  10. Johana H. Spiry: Heidi
  11. Ante Kovacic: In the Registry
  12. Bora Stankovic: The Faded Rose
  13. Braća Grimm: Fairytales
  14. Thalassa Ali: A Singular Hostage
  15. Jane Austen: Emma
  16. Mark Twain: The Adventures of Tom Sawyer
  17. Joanne Harris: Lollypop Shoes
  18. Pearl S. Buck: The Pavillion of the Women
  19. Margareth Mitchel: Gone with the Wind
  20. Isac B. Singer: The Slave

Khaled Hosseini: And the mountains echoed

hoseini

Pari and Abdullah are everything to each other. They do not have a mother.  Only a poor father and a pregnant stepmother, tired and gloomy woman. They live in a small village, in Afghanistan, in the first half of the XX century. One day, their world changes.

Forever …

Are sisters always sisters to each other, or …? What can lie beneath a glamorous surface of a marriage? Are mothers always angels and stepmothers always devils?

Is anything in this world really as it seems to us?

I love Hosseini’s characters in this book. They are not perfect. They are more human than the characters of his two previous novels. They love, hate, judge, desire. They are frustrated and tender.. No „good guys“ and „bad guys“.  Everyone has his tail. And yes, we sympathize with each of them because in each of them we can find a little part of ourselves.

This novel teaches us that love has a lot of faces and that our tradition „Cinderella and  Prince … forever“ is not always a way to happiness. Because no person has a right to order the others who and how to love. Together with the great story, written from different perspectives, the writer gifted us a portrait of a wild and warm country, its villages, cities, deserts. He gifted us also the fairy tales and the legends, skillfully embedded in the novel

Enjoy!

Khaled Hosseini: A planine su odjekivale

 

a_planine_su_odjekivale_m

 

Pari i Abdulah su sve jedno drugom. Oni nemaju majku. Imaju siromašnog, radom izmučenog oca, i maćehu, umornu, sumornu ženu, koja iščekuje dijete. Žive u jednom malom selu, u Afganistanu, polovinom 20. vijeka. Jednog dana, njihov svijet se nepovratno mijenja …

Da li je sestra sestri uvijek sestra ili …? Šta se sve može kriti iza jednog braka? Jesu li maćehe đavoli a majke anđeli? Je li išta u suštini onako kako izgleda?

Volim Hosseinijeve likove. Oni nisu savršeni, naprotiv. Oni su ljudskiji nego likovi njegova prethodna dva romana. Vole, mrze, osuđuju, čeznu. Frustrirani su i nježni. Nema “pozitivaca” i “negativaca”. Svako ima rep koji vuče za sobom. I sa svakim saosjećamo jer u njemu možemo naći komadić sebe.

Ovaj nas roman uči o tome da ljubav ima mnogo lica i da naše tradicionalno “Pepeljuga i princ … do kraja života” ne pije uvijek vodu. Jer ko smo mi da upućujemo druge kako i koga da vole …

Uz predivnu priču, pisanu iz više perspektiva, pisac nam je poklonio i portret jedne divlje i tople zemlje, njenih sela, gradova, pejzaža i pustinja. Poklonio nam je bajke i legende,  vješto upletene u roman.

Uživajte.

 

 

 

Ponoć u Sarajevu (iliti, što je babi milo …)

33351

 

U slavu Woodyju Allenu i njegovoj Ponoći u Parizu

Šetam ti ja tako Sarajevom u noći. Odzvoni zvono s Katedrale, nigdje nikoga, kad pred mene stade auto. Nekakav kao oldtajmer (bar koliko se ja, nevozačica, razumijem u auta).

Uđi – veli vesela grupa muškaraca i žena. Malo čudno obučenih, sa sve nekim šeširima i tokicama.

Kontam, veseli, pripiti, bezazleni. I hajd’, uđem ja. Vozi taj neko još kratko i stop, stade pred nekakvu starinsku kafanu imenom „Sarajevska kafana“. Uđemo mi, a tamo vesela atmosfera. Priđe mi nekakav par, on ‘nako mrk, stariji čovo, s naočalama, ona nježna, očito mnogo mlađa. I oni čudno obučeni (za jedan obični subotnji izlazak), on u odijelu, a ona nakolmovane kose.

Dobro veče – vele – do sada Vas ovdje nismo viđali.

Dobro veče – velim ja – ja sam Aida.

Drago nam je  – uskliknuše oni uglas, ko sijamski blizanci – mi smo Ivo i Milica Andrić.

Muzika je glasna. Neko na klaviru svira „Kad ja pojdoh na Bembašu“, visok ženski glas pjeva.

Oh  – kažem ja – zovete se isto kao … I onda zastanem, sjetivši se svih onih fotografija. Bože, pa on i izgleda isto.

Par me onako zbunjeno posmatra, a u igru ulazi treći lik, pomršav, također s naočalama.

Upoznajte se – kaže Ivo – ovo je Aida. A ovo je naš prijatelj Meša. Meša Selimović.

Drago mi je – veli Meša – čime se bavite, Aida?

Ja … pišem … čekajte malo, vi se šalite sa mnom?

Dva muškarca i jedna žena mrko me pogledaše. Jedam li dobro, pitaju. Blijeda sam ko da sam vidjela duha. I jesam, ali ne jednog, kažem u sebi. Naglas velim da sam dobro. Sanjam li? Štipam se za obraz ali Meša i dalje stoji preda mnom.

Hajde da sjednemo – veli Milica i hvata me pod ruku – i svaka vam čast što nosite muške hlače i te muške cipele i tu kratku frizuru, mnogo su praktičnije. Vi ste očito ispred vremena.

Ali ja nisam … zaustim i zamuknem.

Šta da joj kažem? Da sam stigla iz budućnosti?

Ivo i Meša sjedoše nasuprot nas dvoje.

Vi ste stvarno Ivo Andrić? Vi Meša Selimović? A Vi ste Milica, opisana u „Jeleni, ženi koje nema“??

Milica se slatko smije a Meša klima glavom.

Da – kaže Andrić. Sviđa li Vam se moja knjiga?

Mnogo – kažem – cijeli vaš rad. Ali, recite mi: ako je Milica Jelena, je li onda Darka Tijana? I gdje je Darka?

Previše pitate – veli Meša – radije nam recite šta Vi pišete.

O, ja … ovaj … mogu li Vas zamoliti za uslugu? – zamuckujem.

Kaži.

Gospodine Andriću, gospodine Selimoviću, biste li pročitali moj roman i dali mi svoje mišljenje?

Mrzimo ga – vele njih dvojica uglas.

Ali zašto? Niste ga ni pročitali.

Ako je dobar, ljubomorni smo, ako je loš, onda nije ni vrijedan čitanja – kaže Ivo.

Milica prijekorno pogleda Ivu. Ja pokunjeno oborim glavu.

Hajde, hajde, nemojte tugovati – donesi taj roman, pogledaće ga Isidora Sekulić – veli Meša.

Stvarno??? – kažem ja – ona Isidora Sekulić???

A koja druga? Da, hoće. Zamoliću je lično.

Super. Idem ga odmah donijeti!

Istrčim iz kafane, i sjetim se da nisam pitala pisce gdje ćemo se naći. Okrenem se, kad umjesto kafane Konzum. Ja priljubim nos uz staklo, a unutra korpe, police, artikli… Na vratima natpis „od polja do stola“, nigdje „Sarajevske kafane“…

Protrljam oči. Probudim se. Oko mene bijeli zidovi. Suprug spava, kćerkica se vrti, alarm urliče. Nigdje ni Ive, ni Milke, ni Meše, ni Isidore. Samo moj (još) neobjavljen roman zuri u mene iz fascikle.

Hoće to ko prečesto gleda film „Ponoć u Parizu“, gunđam dok budim djecu.

Vrijeme je da se gre na pos’o.

 

 

Truman Capote: Doručak kod Tiffanyja

Image result for breakfast at tiffany's book

Holly Golightly je elitna prostitutka (Capote je naziva „američkom gejšom“) u New Yorku, sredinom XX vijeka. Ona je lijepa, plava i neuhvatljiva. Pisac kojem ne znamo ime (u filmu je Paul Varjak, ali ovdje govorimo o knjizi) doseljava u njezino susjedstvo i zaljubljuje se u nju. Ali, Holly ima druge planove – među svojim elitnim klijentima pronaći muža.

No, zagrebimo malo ispod površine. Duboko u lepršavoj Holly krije se tuga. Ona je siroče. Nečija sestra. Nečija žena. I skitnica kojoj je lutanje u krvi.

U jednom kratkom romanu, praktički noveli, Capote je brilijantno naslikao površno američko društvo četrdesetih godina dvadesetog vijeka, isprazne zabave, neobavezne veze, drogu, alkohol i prostituciju.

I jednu mladu ženu koja traga za samom sobom.

Jedan od najboljih romana ikad napisanih. Preporučujem!

Mojih dvadeset najdražih knjiga

  1. Charlotte Bronte: Jane Eyre
  2. Emily Bronte: Orkanski visovi
  3. Daphne de Maurier: Rebecca
  4. Khaled Hosseini: Hiljadu sjajnih sunaca
  5. Hans Christian Andersen: Bajke
  6. Pearl S. Buck: Istočni vjetar, zapadni vjetar
  7. Alexander Dumas: Grof od Monte Christa
  8. Khaled Hosseini: Lovac na zmajeve
  9. Jane Austen: Ponos i predrasude
  10. Johana H. Spiry: Heidi
  11. Ante Kovačić: U registraturi
  12. Bora Stanković: Uvela ruža
  13. Braća Grimm: Bajke
  14. Talassa Ali: Dragulj Indije
  15. Jane Austen: Emma
  16. Mark Twain: Pustolovine Toma Sawyera
  17. Joanne Harris: Cipelice kao bombon
  18. Pearl S. Buck: Paviljon žena
  19. Margareth Mitchel: Prohujalo sa vihorom
  20. Isac B. Singer: Rob

Pearl S. Buck: Istočni vjetar, zapadni vjetar

Perl-Bak-Istocni-vetar-zapadni-vetar_slika_XL_49501717

 

 

 

 

 

 

 

Ovo je jedan od meni najdražih romana. Nobelovka i Pulitzerka Peark S. Buck jedan dio svog života provela je (kao dijete preziberijanskog misionara) u Kini, posvetivši toj zemlji i tom narodu veliki dio svog književnog opusa.

“Istočni vjetar, zapadni vjetar” nježan je, slikovit i prividno jednostavan roman, napisan ženskom rukom iz perspektive jedne žene.

Mlada Kineskinja Kwei-lan stupa u brak. Udaju je, bolje rečeno. Po tradiciji i svim ceremonijalnim običajima. Stidljiva je. Mirna poput lijepe lutke. Kleči pred muževljevim roditeljima i ne smije gledati mladoženju u oči. No, jedan letimičan i kriomičan pogled učinit će da shvati da njen suđeni nije sretan. Nešto slično on će joj reći te noći: “Oboje smo ušli u ovaj brak tuđom voljom …”, završivši rečenicu čudnim riječima: “… zato, hajde da ga gradimo po vlastitim pravilima.”

Šta su to vlastita pravila i za šta bi joj ona mogla trebati?, upitat će se zbunjena mlada žena. Zar nije njena dužnost pokoriti vlastitu volju volji starijih i pametnijih? I zašto njen muž kaže da je ona njemu, muškarcu, jednaka? Kako to može biti?

A kad na scenu stupi njen brat sa svojom čudnom suprugom “žute kose”, naša junakinja biva još više zbunjena.

Kwei-lan uči o životu. Uči o ljubavi. I šta njen muž misli kad kaže da njena stopala nisu lijepa iako ima dvadeset pari cipelica. Roman o sukobu tradicije i modernog, u koji su utkane dvije prekrasne ljubavne priče, za čitanje s užitkom od prve do posljednje strane.

 

Emily Barr: Savršena laž

SAVRSENA-LAZ-252x0-00000367187

Volite li Leonarda Cohena? Ako je odgovor da, bravo, a ako odmahnete rukom i kažete: “Pa, nisam ga baš slušala!”, garantujem vam da ćete nakon čitanja ovog romana poželjeti da preslušate njegov repertoar.

Marianne je ime dobila po Cohenovoj pjesmi (i ljubavi). Ona je sretna djevojčica, uprkos siromaštvu. Ima brata koji joj je najbolji drug i mamu koja voli svoju djecu više od ičeg na svijetu. Život je lijep, ispunjen ljubavlju i Leonardovim pjesmama. Sve dok majka ne počne da se topi, a njena još nedorasla djeca da se suočavaju sa najstrašnijom noćnom morom koja je mogla da im se desi …

U drugom gradu i vremenu živi Lucy. Ona je voljena i sretna. Ili se barem tako čini.

Možemo li pobjeći od svoje prošlosti? Raznijeti most koji smo prešli, napraviti se da imamo amneziju, ignorisati slike i sjećanja koji nas zovu? Ili će prošlost, prije ili poslije, zakucati na naša vrata?

I najvažnije: ako zakuca, imamo li se gdje skriti?

Ova drama sa elementima trilera, napisana iz više perspektiva, uči nas, zabavlja i upozorava. Definitivno knjiga vrijedna čitanja!

Vanessa Diffenbaugh: Tajni jezik cvijeća

TAJNI-JEZIK-CVECA-252x0-00000389201

Victoria je usamljena i neprilagođena, poput divljeg cvijeta. Seli se iz jedne hraniteljske porodice u drugu, izazivajući samo nevolji i bivajući redovno odbačena. Sve dok je sudbina ne spoji sa Elisabeth, koja će je voljeti i povrijediti.

Razočarana Victoria jedinu istinsku komunikaciju  uspostavlja sa cvijećem, čija je vrsna poznavateljica. Crvena ruža je ljubav, kozja krv posvećenost, lijepa kata strpljivost. Cvijeće će joj donijeti utjehu, novac za preživljavanje, ali i prvu ljubav.

Hoće li Victoria smoći snage da se poveže sa samom sobom i sa onima koji je vole, ali i da konačno postane odgovorna za život koji je stvorila?

Tajni jezik cvijeća knjiga je koja miriše na ružine latice ali i na nadu, učeći nas da uvijek postoji druga šansa. Preporučujem!

Jelena Lukić: Stopalo kineske žene

th (2).jpg

Proza Jelene Lukić nalik je kocki šećera koja se topi u ustima. Lepršava je poput poezije, bez čvrste fabule ali sa likovima toliko snažnim da od njih zastaje dah.

Stegnut poput stopala Kineskinje, ženski je život neslobodan. Žena mora da igra po pravilima. Posao. Brak. Dijete. Pranje sudova. I jadna li je majka onoj koja se usudi odriješiti stopalo. Pustiti ga da cirkuliše. Pustiti srce i tijelo da rade šta oni žele.

Ovaj roman preispituje našu čežnju za nedohvatnim i čuđenje vlastitom hladnoćom kad nedohvatno konačno uhvatimo i kad se dijamant pred našim očima pretvori u običan kamenčić.

I postavlja nam pitanje: je li ljubav zaista manje vrijedna kad je obična, svakodnevna, prosta i nemisteriozna?

Nesumnjivo je da spisateljica odlično poznaje dušu, kako žensku, tako i mušku. Pa tako naizmjenično i vrlo uspješno “oblači” kožu više likova. Učeći nas da ne osuđujemo nikoga. I da baš svaki čovjek ima svoju priču.

Daphne de Maurier: Rebecca

21573312._SY540_

Znam, znam, reći ćete da ste gledali film. Hitckokovo remek-djelo sa nježnom Joan Fontaine i naočitim Sir Olivierom. Reći ćete i da vam se ne da čitati nakon što ste gledali. Da je vaša mašta već prezasićena slikama. A ja vam tvrdim da se varate. Da svako od nas čitajući budi vlastita čula, kreira vlastiti film.

Ubijedila sam vas? Super. Nećete se pokajati, jer ja sam ovu knjigu „pojela“ za jednu noć. A ako vas nisam ubijedila, e, onda(k), filmoljupci, uživajte u filmovima (protiv kojih nemam ništa protiv, dapače 😊) .

Dakle, „Rebecca“. Gotska romansa za sve koje vole ljubav sa elementima horora. Glavna junakinja, nježno stvorenje bez trunke samopoštovanja, udaje se, nakon kratke romanse, za misterioznog Maxa de Wintera. Počinje njihov brak, njihov život u vili imenom Manderley, u sjenci njegove pokojne prve žene imenom Rebecca …

Znam, znam, reći ćete da ste gledali film. Hitckokovo remek-djelo sa nježnom Joan Fontaine i naočitim Sir Olivierom. Reći ćete i da vam se ne da čitati nakon što ste gledali. Da je vaša mašta već prezasićena slikama. A ja vam tvrdim da se varate. Da svako od nas čitajući budi vlastita čula, kreira vlastiti film.

Ubijedila sam vas? Super. Nećete se pokajati, jer ja sam ovu knjigu „pojela“ za jednu noć. A ako vas nisam ubijedila, e, onda(k), filmoljupci, uživajte u filmovima (protiv kojih nemam ništa protiv, dapače 😊) .

Dakle, „Rebecca“. Gotska romansa za sve koje vole ljubavne priče sa elementima horora. Glavna junakinja, nježno stvorenje bez trunke samopoštovanja, udaje se, nakon kratke romanse, za misterioznog Maxa de Wintera. Počinje njihov brak, njihov život u vili imenom Manderley, u sjenci njegove pokojne prve žene imenom Rebecca …

Indu Sundaresan: Dvadeseta supruga

c024e60cce73ed85a75d - Copy

Američka spisateljica indijskih korijena napisala je raskošnu sagu o zemlji svojih predaka, sagu u kojoj je dominantan lik žene, kćerke perzijskog izbjeglice, koja će jednog dana postati dvadesetom suprugom princa Selima, odnosno, mogulskog cara Jahangira.

Merhinisin put od samog početka neće biti lak. Malu će djevojčicu njeni roditelji izbjeglice gotovo ostaviti na putu. Sudbina će se potruditi da preživi i vrati im se. Slijediće teške godine prilagođavanja životu u novoj zemlji, uz dobroćudnog ali slabog i korumpiranog oca i hrabru majku, kičmu njene porodice.

Spisateljica nam daje i raskošan opis mogulske Indije, tog čudesnog carstva zlata i slonova, goleme raskoši i krajnje bijede, prekrasnih žena i očaranih muškaraca koji im se pokoravaju.

Merhunisa će ostvariti svoj cilj, onaj koji si je zacrtala kad je imala samo osam godina. Postat će supruga mogulskog princa, posve drukčija od prethodnih devetnaest. Supruga vjenčana iz ljubavi.

A Jahangirov zanos će Merhunisi dati ogromnu moć. Skrivena za svog svilenog vela, iza neprobojnih haremskih zidova, ova će ljupka čelična dama sedamnaestog vijeka pomjerati vojske i sjeći glave, postavljati ministre i slati u progonstva.

Svoje će tuge (a imala ih je, kao i svako biće od krvi i mesa) ipak vješto kriti, pravu sebe dajući jedino kćeri Ladli, donekle majci i ocu, te možda, samo možda, svom suprugu.

„Dvadeseta supruga“ dio je trilogije o mogulskoj  Indiji. Druga dva, „Svetkovina ruža“ i „Princeza iz sjene“ mogu se čitati zasebno, ali ih je bolje čitati jedan za drugu.

Moram reći da, po mom skromnom mišljenju, druga dva romana/dijela nisu ni približno veličanstvena kao ovaj koji sam opisala.

Kate Furnivall: Srebrena mjesečina

Srebrna-mesecina-57027

Iako više volim knjige pisane u prvom licu, ili barem one kod kojih se “kamera” usmjerava prvenstveno na jedan lik i njegovu i isključivo njegovu perspektivu, ovaj me roman “usisao”.

Sofija i Ana su prijateljice, ne one koje dijele uspomene na dekicu na travi i kolačiće od blata, nego one koji je spojio ženski staljinistički logor, gulag. One dijele ispečenog pacova, komadić kruha ukradenog iz stražarske kuhinje, zahvalnost za spašeni život. A onda Ana Sofiji poklanja nešto neprocjenjivo: poput Šeherzade, priča joj priču o svojoj bajkovitoj prošlosti. Onu koja ih odvodi daleko od smrada, gladi, uvreda i bola. U znak zahvalnosti, Sofija joj obećava: vratiće joj njenu prošlost, makar jedan njen djelić. Sofija odlazi, Ana ostaje čekati…

Ova je knjiga prikaz jednog vremena. Pod krinkom spasavanja od plemićkog ugnjetavanja, jedan okrutni čovjek vodi ruski narod ka novom teroru, učeći nas da svako vrijeme ima svoje monstrume.

Ova je knjiga prikaz jedne ljubavi. Koja je bezvremena, kao i teror.

Ova je knjiga prikaz jednog prijateljstva. Jer prijatelj se poznaje u patnji.

Mane? Pa, recimo, ta neprekidna izmjena perspektiva koju, spomenuh to već, i ne volim previše. Mjestimična opširnost. Možda prevelik broj likova. Katkad nevjerovatne, po mom mišljenju neuvjerljive situacije u kojima se junaci nađu i iz njih izađu praktički nepovrijeđeni. Eto to.

Pročitajte i javite i svoje mišljenje. Preporučujem!

 

 

O meni

522606_10150989714518809_1575475193_n

Mama, supruga, lektorica, spisateljica, čitateljica. Kad pišem, najsretnija sam na svijetu. Kad putujem, najsretnija sam u svemiru. A kad čitam, e, to vam je više od sreće.

Živim u Sarajevu, u novogradnji s velikim igralištem za djecu. Dijete sam malog grada, onog s najljepšim ulazom, onog u kojem su rođeni Ivo Andrić i Seid Memić Vajta. Volim Istanbul i sestre Bronte. Feministica sam. Ne volim kuhati.  Volim pisati bajke za svoje kćerke, zlatokosu temperamentnu Džejnu i tamnokosu mazu Iman. Nisam stroga mama.

Slušam Đorđa Balaševića, Abbu, Elvisa. Previše pričam. Teško praštam. Želim vidjeti New York i Isfahan. Rak sam i dijelim život sa još jednim Rakom. Sličan se sličnom raduje.

Objavljena djela i nagrade:

„Irfanova gitara“, priča, nagrada  Evropskog instituta Mediterana i Fondacije „Anna Lindh“, 2009 (Barcelona, Toledo, Španija).

Priča je pretvorena u strip (srpski ilustrator Vladimir Palibrk).

„Ogledalo“, priča, 2. nagrada IZ „Alma“, 2010.

„Lutke“, zbirka pjesama, nagrada Fondacije „Fra Grgo Martić“ za najbolji poetski prvijenac, 2011.

„Fotografija“, priča, 2. nagrada časopisa „Avlija“, 2011.

„U dimu Sarajeva“, priča, nagrada Foruma žena Mediterana (Marseille, Francuska) 2012.

„Čekajući da prestane kiša“, priča, 1. nagrada „Dr. Eso Sadiković“, 2012.

„Katarina bosanska“, pjesma, 3. nagrada časopisa „Avlija“, 2012.

„Dvije Sare“, priča, 2. nagrada Festivala dječije umjetnosti za najbolju bajku, 2017.

Uvrštena u zbornike: „Pesem.si“, KC „Grad“, „Pisanija“, „Leħen il-Malti“, “Pitchwise”, “The best of Trava”, IZ “Alma”, “Refesticon”, “Vilenjakovo pero” i “Musa Ćazim Ćatić”.

Učestvovala na Sarajevskim danima poezije i književnom festivalu “Na pola puta” u Užicu, Srbija, te na književnim radionicama u Sofiji, Bugarska i Marseilleu, Francuska.

 

Judith Ryan Hendricks: Isabelina kći

IZABELINA-KCI-252x0-00000115129

Nađoh je prije nekih godinu dana u biblioteci. Već sam izabrala dvije knjige, pa mi bi glupo vraćati ih. A svidio mi se na brzinu pročitan sadržaj. Vratih knjigu na policu, napustih biblioteku a naslov, pufffffff, ispari iz moje glave. Pitam sljedeći put bibliotekarku za “neku knjigu kojoj je riječ ‘kćer’ u naslovu”, a ona ukuca riječ u kompjuter i nasmija se:

-Pedeset šest knjiga u našoj biblioteci ima tu riječ u naslovu. Šta ćemo sad?

Odustala sam. I gotovo zaboravila na nju. Pronađoh je slučajno, prije nekoliko sedmica. Kakva radost! No, da vidimo da li je takve radosti bila vrijedna…

Avery James siroče je ostavljeno u kotlovnici doma za napuštenu djecu. Sićušna djevojčica neobičnih očiju (jedno je tamno, drugo boje lješnika) zadivljujućom se snagom probija kroz život, sve dok, kao već odrasla djevojka, na jednom prijemu ne zastane ispred portreta identične žene – svoje majke Isabel.

Priča je u mnogočemu prekrasna. Moderna Jane Eyre od malih se nogu suočava, kako s dobrotom, tako i s okrutnošću. Voli ali odbija da se veže. Bježi. Traga. Bjesni i žudi. U svome traganju upoznaje čitavu mrežu ljudskih sudbina, Suočava se sa ljubavlju i smrću, ali i s vlastitom posebnošću.

Knjiga o Avery vrijedna je čitanja. No, čini mi se nekako nedovršeno. Priča o majci, Isabeli, ostala je puna tajni. Priča o Cassie također. Voljela bih vidjeti nastavak. Judith, počasti nas!

 

 

Volite li spisateljice?

writing

Ja volim. Više nego pisce. (Nazovite me, ako hoćete, ženom punom predrasuda ali samo sam iskrena). Nekako se lakše saživim s njihovim likovima. Topliji su mi njihovi romani, životnije priče, nježnija poezija. Emotivnije pišu. Slađe. Naći će se, naravno, u mojim preporukama i poneki “dečko” (kao što su osjećajni Khaled Hosseini, Dima Otac – moj učitelj francuske historije, Mario Puzzo i njegova mafija, Twain i njegova banda, Karl May,  James Fenimor Cooper, I.B. Singer, Dinko Šimunović, A. J. Cronin, Mato Lovrak, divlji divni Oscar Wilde, Pero Zubac, neprevaziđena braća Grimm, moja prva ljubav Hans Christian Andersen …), no žene su u većini. Moje voljene tri sestre Charlotte, Anne i Emily. Jane, draga Jane Austin. Njena balkanska inačica, često ponižavana ali blaga i divna Milica Jakovljević Mir-Jam. Marija Jurić, novinarka iz Zagorja. Daphne De Maurier. Sylvia, prekrasna Sylvia Plath.  Johanna Spiry. Victoria Holt. Luisa May Alcott. Joanne Harris. Lucy Maud Montgomery. A onda i pregršt prekrasnih spisateljica novije generacije.

O svakoj od njih reći ću vam ponešto na ovom blogu. Preporučiti. Pokuditi, ako treba. I zapamtite: loše knjige ne postoje. Iz svake, baš svake nešto se može naučiti.

Pred smrt u Rimu

02-01

 

Katarina umire. U sobi s njom nema nikoga. Ona posmatra kamene zidove i veliki, goli prozor. Čuju se zvona. Podigne ruku da učini križ, a  onda odustane. Ne može. Ili neće. Umorna je. Od križa. Od zvona. Od vjere, i nevjere, i prevjere. Sklapa oči i čini se da ju je na trenutak uhvatio san. Onda čuje. Šuškanje platna tik pored njezinog kreveta.

-Ko je Božiji? – upita jedva čujno, sklopljenih očiju.

-Ja sam – reče ženski glas.

-Ko si, ženo?

-Otvori oči.

Katarina s mukom otvori oči i vidje pred sobom ženu. Mladu, lica bijelog kao vrhnje, zlatne kose, u seljačkoj haljini.

-Kako ti je ime, služavko?

-Ja nisam služavka, Katarino.

-Ko si onda?

-A da se sama sjetiš?

-Bolesna sam, djevojko. Teško mi je i gledati a kamoli zagonetke rješavati.

-Hoćeš, stoga, da ti ja kažem ko sam?

-Ako hoćeš. Al’, prije toga, djevojko, dodaj mi iz tog vrča vode, umrijeh od žeđi.

-Bih, ali ne mogu.

-Kako ne možeš?

-Moja bi ruka prošla kroz ovaj vrč. Nemam kostiju, ni mišića, ni kože. Lik samo.

Šta to govoriš, nesretna ženo?

-Duša sam, bez tijela.

-Lažeš. Kako te vidim onda?

– Prikažem se kome hoću i kad hoću.

Možda bi se Katarina i uplašila, ali bolest joj ne da ni da duboko zrak udahne, a kamoli šta drugo. Samo reče: „Dragi Bože!“ i zatvori oči.

– Što se čudiš, Katarino? Po vjeri našoj, smrt ne postoji.

– Ne znam ja o kojoj ti vjeri bulazniš. Sveta vjera katolička nalaže mi da vjerujem u smrt, i Raj, i Pakao. A utvare iz Pakla dolaze. Čime sam, dakle, zaslužila posjetu tvoju paklenu?

-Nisam otamo stigla. Duša mi je ovim svijetom lutala, ko što, po vjeri našoj, sve duše lutaju dok novo tijelo ne dobiju. Ili novi svijet.

-Opet ti rekoh, ne znam ja o kojoj vjeri ti buncaš.

-Znaš, znaš.

-Ko si, dušo, govori!

-Vojača.

Katarina otvori namreškane kapke i pogleda zlatokosu. Pogled joj, začudo, ne odade nikakav strah ni iznenađenje.

-Ti si, znači?

-Ja sam.

-I šta hoćeš?

-Da besjedimo, pred smrt tvoju.

-A o čemu, ako Boga znaš?

-Na kojeg se Boga pozivaš?

-Na Jednog i Jedinog.

-Ko lako mijenja vjeru, lako mijenja i lica…

-Šta hoćeš?

-Rekoh ti već. Da ti pomognem dušu olakšati.

-Nikakvog ja bremena na duši nemam.

-Imaš, imaš. Znaš ti o čemu govoriti moramo.

-O Tomašu hoćeš? O ljubavi vašoj? – osjeti se poruga u Katarininu drhtavom glasu.

-Ne. Na tog izdajicu vjere i ljubavi ne vrijedi trošiti riječi. Dođoh da govorimo o mojem malom sinu, o Stjepanu.

-Je li i on sad duša bez tijela, ko ti što veliš da jesi?

-Jest’. Jednom ćemo nova tijela dobiti, da živimo sretno, ko mater i sin.

-Sretno da vam bude. Jesi l’ došla to da mi kažeš?

-Došla sam da te ukorim.

-A što to, ako smijem znati?

-Loša si mu mater bila, Katarino…

-Mater mu nisam bila.

-Nije li tvoja dužnost bila da budeš?

-Ni svoje nisam na sisi držala. Za to dojilje postoje.

-Osam je ljeta mom djetetu bilo kad su mene otjerali a tebe doveli. Nije mu sisa trebala, već ljubav.

-To što su tebe otjerali, a mene doveli, kriva nisam. I ja sam drugog ljubila i patila.

-Za to te i ne krivim. Tvoju tugu razumijem. No, nisi smjela gorčinu na mojem nejačetu izbacivat’. Ko aždaja s trima glavama, na njega si vječno vatru bljuvala.

-Korila sam ga, ko i svoje što sam. Djeca se moraju odgojit’ u strogosti i moralu.

-Lažeš, Katarino! Davala si zapovijest da ga šibaju. Ožiljci su mu se po leđima znali. Plakao je i dozivao me. Već sam tada duša bez tijela bila. Milovala sam mu ranjena leđa, a on me nije ni čuo ni vidio.

-Drskom se djetetu ukraj mora stati.

-Jesi li svoga sina, kojeg si nasljednikom mjesto mojega htjela učiniti, i kćer svoju šibala?

-Kažnjavala sam ih po zasluzi.

-Jesi li ih šibala, pitam?

Katarina okrenu glavu i zagleda se kroz prozor. Romula i Rema, osvajače ovog velikog grada, usvojila je vučica. Ona malenom Stjepanu nije bila ni vučica ni matera. Velikim ju je očima gledao kad je stigla u dvor njegova oca. Pomilovala ga je po kosi a on se odmaknuo. Znala je već tad da će je mrziti. Bio je bezobrazan, drzak dječak, bez imalo otmjenosti. Jeste, dala ga je išibati dva puta, kad mu otac nije bio u dvorcu. Prvi put kad joj je sa deset godina pljunio u lice, drugi put, kad mu je već bilo petnaest i kad ju je pokušao udariti. Razlog je bio apsurdan. Nazvala je njegovu majku seljankom.

-Svi su me mrzili – prošaptala je, ne gledajući u Vojačino prozirno lice – čak i Tomaš, čovjek moj, s kojim sam dijelila postelju, dala mu svoje djevičanstvo i dvoje djece, mrzio me. Kao kralj me, doduše, poštovao. Hvalio je moju pamet, dostojanstvo, otmjenost. Ipak, muškarac u njemu me mrzio. Znala sam, dok me ljubi i dok ulazi u mene, da sanja grudi i obline svoje prve ljubavi, majke svog prvijenca. Tvoja je sjena zaista hodala tim prokletim hodnicima.

-Pa si zato svu svoju bol iskalila na mom djetetu?

Katarina je uzdahnula. Bratiča, skromnog momka, koji je radio na imanju njenog oca, voljela je više nego život. Bio je konjušar. Ponekad, noću, sastajali su se pod zidinama dvorca njenog oca. Da je mogla vratiti vrijeme, podala bi se Bratiču do kraja one noći kad ih je strast obuzela..Ostala bi bremenita i odjahala s njim. Rodila bi mu djecu negdje u kućici na dalekom komadiću zemlje. Uvečer bi Bratič djeci pričao priče, a ona bi pekla krompire na vatri.

-Rekoh ti već, Vojačo, nije meni Tomaš ko muškarac bio srcu drag. Nego me boljelo što sam uvijek druga bila. Druga žena. Druga majka. Druga kraljica. Po ljepoti, čak, drugom su me iza tebe smatrali. A tvoj sin… čudno dijete, divlje, mrzio me toliko da sam i ja počela mrziti njega…

-Dao ti je princeze udove položaj…

-Jes’, ali ja bijah kraljica.

-Samo za života muža mo … tvojega. Mara, snaha moja, s mojim je sinom kraljevala.

-Ne znaš šta pričaš, Vojačo.

-Znam, Katarino. Kraljeva udova samo je imenom princeze i mogla počašćena biti.

-Na svim dvorima carskim, pa i na otomanskom gdje sultan priležnice drži, kraljica majka postoji.

-Svaki dvor svoja pravila ima.

-To nije istina. I položaj princeze dao mi je samo da bi s ocem mojim u dobrim vezama ostao … inače bi me sigurno prognao…

-Dokaze za to nemaš. Samo uprazno besjediš.

-To ti misliš, Vojačo.

-Bog je tebe kaznio, Katarino, što si vjeru promijenila i mojem sinu zlo činila. I bićeš i gore kažnjena. Kad ti griješna duša tijelo napusti, dobićeš novi život, a sjećaćeš se ovog. Patićeš za djecom svojom, a oni za te neće znati. To je griješnima kazna od Boga Dobroga. Vječito sjećanje.

-Traženo je od mene da vjeru promijenim.

-Znam to, Katarino. Ali, sad, sama, kako se moliš? Da li po vjeri katoličkoj, ili po vjeri našoj, krstjanskoj? Šta si ti u srcu svome?

Sjetila se Katarina kako su riječi i molitve stare vjere odzvanjale u njezinoj glavi dok je sjedila na drvenoj crkvenoj klupi. Kako se osvrtala, ko progonjena srna, plašeći se da će i drugi to čuti. S vremenom su stare riječi otprhnule kao ptice, i dolazile joj samo nekad, u snovima.

-Katolkinja sam. U srcu i duši.

-Tako, Katarino? Ova ti je studenvjera, zlatom i ledom okovana, draže od vjere predaka naših?

-U mom je srcu ovo jedina istina.

-A moj … tvoj Tomaš … je li i on … istinski, tako mislio?

-Ne znam. Nije mi svoje mislio pred oči iznosio.

-Čudo. On i ja smo za vremena naše ljubavi jedno drugom čitali misli.

-Rekoh ti već, Vojačo. Nikad Tomaša nisam ljubila. Ljubomornom me ne možeš učiniti. A i ti sama reče da ga prezireš.

Kao da je ne čuje, Vojača je strasno nastavila.

-Voljeli smo našu vjeru. Molili se jedno kraj drugog. Poslije vjenčanja, na kojem mu obećah ljubav i pokornost a on meni vjernost do smrti, otišli smo u šumu, gdje sam mu se podala na travi. Oko nas je mirisala vlažna mahovina, trava mi je golicala gola bedra. Održ’o je moj Tomaš obećanje. Bio mi je vjeran do smrti. Umro je onog dana kad je vjeru našu napustio. Rodio se neki drugi čovjek. Tuđi. Tvoj valjda.

-Seljanka si, Vojačo. Plemstvo htjede plemkinju.

-Pred Bogom smo isti, Katarino. Nije tvoja utroba bolja bila od moje, niti su ti dojke ljepše bila, a ni duša ti nije čistija. Samo ti je otac više zlatnika imao.

-Ali su mi ruke bjelje, držanje otmjenije, obrazovanje šire. A ti ne znade ni slova da napišeš. Je li tako Vojačo?

-Varaš se, Katarino. Naučio me Tomaš i tome. Ali me za to niko ne upita. Ko potrošenu su me haljinu odbacili. U samostanu sam okončala život u starom tijelu. No, nije važno. Moja će duša uskoro dobiti novi dom. Kao i duša moj predragog sina. Odoh sad, Katarino. A ti razmišljaj o grijesima svojim prema vjeri svojoj i mojem sinu. Neka te takve misli nikad ne napuste, od danas pa dovijeka.

Vojača izađe na vrata, nečujno, kako je i ušla. Katarina začu zvona za molitvu. I pođe micati tvrdim usnama:

-Zdravo, Marijo, majko Božija, blažena ti među ženama …

Odjednom, kao da prkose njenom šapatu, u ušima joj zazvečaše riječi molitve iz njenog djetinjstva. Glasno i sve glasnije, tako da joj se napokon činilo kako njima odzvanja čitav Rim.

-Utišaj to! – vrisnula je glasom prejakim za samrtnicu. Dvorkinje njezine utrčaše u odaju. Jedna joj pridrža glavu, druga pokvasi čelo i usne vodom iz vrča.

-Utišaj … to … Vojačo … prokleta bila …

Katarina zabaci glavu unazad a njezina duša odletje kroz prozor.

(Zbornik “Refesticon”, 2018, Bijelo Polje)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sa samom sobom

th

Jučer me Džejnina učiteljica posve dobronamjerno upitala zašto šepam i jesam li se udarila. Odgovorila sam joj da nisam. Da je moja desna noga slabija od rođenja. Učiteljici je, čini mi se, bilo pomalo neugodno. Nije znala da nema razloga.
Ponukalo me to da napišem nešto o (u mom slučaju urođenom, iako može biti i stečeno, usljed povrede) stanju koje se zove hemipareza iliti slabost mišića jedne strane tijela.
To nije bolest i nije progresivno. Ali je trajno.
U mom slučaju radi se o blagom obliku. Moja mama je imala težak porod. Porađali su je dugo i niko ne zna da li je moj položaj u majčinom stomaku ili eventualna grubost akušerice/ljekara izazvala sićušno krvarenje koje je mišiće i tetive desne strane mog tijela ostavilo slabijim.
Prvo što je moj otac, ljekar, primijetio bilo je da hodam na prstićima desne noge. Onda, da mi izrazito dominira lijeva ruka, toliko da sam bukvalno sve radila njome, dok sam desnu štedjela. Tata me panično odveo u Ljubljanu. Tad sam bila još dijete i jedino čega se sjećam su slonovi u zoološkom vrtu. Onda je nabavio neke sandale s bodljama i ja sam morala da hodam u njima. Pa klompe Dr. Šol. Po pijesku i kamenju sam morala hodati bosa. Bilo je to mučenje, ali pomoglo je.
Rasla sam. Moja nespretnost prerasla je u neaktivnost. Samo sam ležala i čitala, dopustivši svom tijelu da se širi. Postala sam mala načitana debeljuca. Nespretnost na časovima fizičkog (koji su bili moja noćna mora), sporo trčanje, nespretno igranje „gume“ i dječije zadirkivanje da sam „smotana“ pogrešno sam pripisivala debljini. Veliki problem (posebno u poslijeratnom periodu) predstavljao mi je i izbor cipela. Desno mi stopalo traži broj 36, a lijevo, jače, 37.
Onda je došao pubertet i počela sam konačno da patim. „Zašto šepaš? Je l’ te boli noga?” Ili „Je l’ tebi ta noga tanja?“, pitao bi me neko, uglavnom dobronamjerno. „Ma, ne šepam“, odgovarala sam ljutito, nabusito, zajapurenog lica. Odbijala sam da nosim suknje. Štikle nikad neću ni moći. Sad mi to nije važno, tad je bilo. Postajala sam nesigurna u sebe, u svoje sposobnosti, ne samo fizičke nego i intelektualne, a svijet mi se činio kao zlo mjesto, okrenuto protiv mene.
Svoje sam tijelo i sebe samu počela prihvatati tek nekad nakon dvadeset pete godine, kad sam počela da živim i često i putujem posve sama. Tada sam počela na pitanja o mom hodu odgovarati s osmijehom: „Od rođenja. Mamin težak porod“, naučivši da ljudi to ne pitaju iz zlobe, kao i da, najvjerovatnije, za pet minuta sve to zaborave. Imaju ljudi, shvatila sam, svojih briga a svijet se ne vrti oko mene.
Poslije je došla trudnoća. Bože, mislila sam, kako ću oko bebe sa slabijom rukom. Onda mi je jedna prijateljica, novopečena mama, rekla: „Kad dijete dođe, nema da ne znaš. Ima da znaš“. Tako je i bilo. Nosila sam je, plesala s njom po sobi, izvodila je u šetnju. S drugom je bebom bilo još lakše.
Zašto ovo pišem? Zato što sam konačno shvatila ono što sam trebala prije dvadesetak godina. Da se nikad ne treba stidjeti sebe.
I da nikad nije kasno da čovjek to shvati.

Vruće-hladno

28427515_169546447170708_6122676068873666560_n

Jučer sam na igralištu razgovarala s jednom mladom majkom, koja živi u dijaspori, odnosno u jednoj od skandinavskih zemalja. Pitala sam je da li je zadovoljna. Mlada je žena odmahnula glavom u stilu „tako-tako“, hvaleći visok standard i žaleći se istodobno na „hladnoću tamošnjih ljudi“.
– Tamo je nezamislivo otići nekome bez prethodne najave. A za odlazak na kafu imaju planere, sve po nekoliko dana unaprijed.

Sjećanje mi se tako vrati na moje djetinjstvo i na život u zajednici s majkom Dikom, mojom nanom s mamine strane, koja nije radila van kuće i koja je nakon što bi završila kućne poslove, nabavku namirnica i ručak, voljela da joj se dođe. Nenajavljeni su dolasci bili normalni i uobičajeni. Teta Subha, teta Hajrija, teta Zilha, stare majkine drugarice, nisu ni zvonile. Ušle bi tiho u nikad zaključavanu kuću, skidajući cipele i ostavljajući ih ustranu, kucnule na vrata dnevnog boravka, i uvijek bile dočekane srdačno. Voda za kafu se pristavljala odmah, jastučići postavljali iza leđa, kolač iznosio brzinom treptaja. Najčešće ponavljana rečenica u domu moga djetinjstva bila je “može neko doći”. Popravi taj stolnjak, može neko doći. Skloni čarape s radjatora može neko doći. Požuri s tim jelom, može neko doći.

Danas žene u Bosni žive drukčije. Ustajanje u pola sedam. Kućanski poslovi zaostali od večeri prije. Brza kafa. Buđenje djece. Ulijetanje u auto, vožnja do vrtića pa do posla. Dokotrljaš se kući u 18 sati, s glavom u kojoj ti još uvijek veselo plešu saopćenja, zapisnici, sjednice i najave. Dočekaju te dva razigrana mačića koja vrište: „Oblači trenerku, idemo na igrališteeeee, haj’moooooo“. Ubacuješ tri zalogaja u usta, oblačiš se usput pospremajući, grabiš romobile i kantice …
I sad zamisli da ti neko, kad dođeš kući onako prašnjava od pijeska s igrališta i baš se pripremiš da okupaš djecu, ubaciš novu hrpu u mašinu i popiješ kafu s bračnim drugom, pozvoni i kaže: „Evo, ja malo navratio/la“.
Planiranje posjete/kafe/druženja i najavljivanje nekoliko dana unaprijed stvar je poštovanja svog i tuđeg vremena (kojeg imamo jako malo) a ne znak nekakve hladnoće. Barem ja tako mislim.

Monolog zaposlene mame književnice

th (1)


“Bože, da li sam djetetu stavila rezervne gaće u ruksak … a gdje mi je mobitel? … ah, evo ga u ovom džepu … ‘bem ti, vid’ mi frizure u izlogu, svakoj sam prikazi j … mater … šta ću danas jest’, najbolje ništa, vid’ mi stomaka, ko da sam opet trudna … onaj mi stih nije dobar, kako kažu opšte mjesto, al gotovo, već sam poslala, sve je lutrija, pa i ti konkursi … leđa me bole, da je sad u kakav džakuzi … eno one svrake licemjerne s posla, joj, što me nervira, da l’ da joj kažem dobar dan il’ da samo prođem … haj’ nek sam je pozdravila, nos’ je đavo … moram se ofarbat’ u crveno pod hitno, al’ ne mogu dok imam bronhitis, ili ipak mogu? … ko je sad? … e, na kafu danas ne mogu, mrsko mi … ‘ebi ga, ispašće da sam asocijalna … boli me briga … bole me leđa … što li ona mala neće da spava … a nisam Džejnu trebala lupit’ po guzici … šta li će bit’ s rukopisom, ‘ bem ti štele … da mi je malo odspavat’… fakat me bole leđa … ova knjiga je malo opširna i puno pametuje… da uzmem Mirjam da se malo odmorim? divna Mirjam, zamisli, Mirjam, plaža i samoća … il’ kakav čik-lit … čik-lit je ko hamburger, svi ga vole, niko neće da prizna … kažu da vole Krležu, koji je ko zelena salata …moram kupit’ piling za lice, djelujem umorna … hm, vraga ću na to pare trošit’ … e, kad sam ovako išla Andraši bulevarom … Budapest, Budapest … al’ dušo moja, tad nisi imala dvoje djece … nisam sinoć popila lijek … nikad ne mislim na sebe … ako padne kiša sav će mi veš pokisnuti … ne ide mi se na more … po Travnika i po Saraj’va sjati se na makarsku rivijeru, grrr, pa moram svakih pet minuta vikat’ dobar dan … eno tramvaja … ‘ebi ga, pun je … da se šveram? … neću, mrsko mi stajat’ … al’ ušted’la bi dvije marke, koje mogu stavit’ u kasicu prasicu … dvije po dvije i eto Njujorka … eno onih nesretnika, sreća da sam kupila kartu … što li je ona sinoć stenjala … da mi je malo u Dolmabahče … jes’ me strah mmr vakcine … šta li će bit’ s rukopisom … i tamo sve po ključu … ‘bem ti politiku … moram požurit’, mogu one nesreće šta poslat’ pa će bit’ jezika … ne ide mi se na more, hoću ne’dje drugo … ‘dje?, ‘dje? … bole me leđa … e, da mi je malo u Barcelonu …”

Mit o Persefoni

persefona

 

Persefona je bila lijepa Kćer boginje Demetre, koja ju je toliko voljela da ju je krila od svih udvarača. Onog dana kad ju je oteo Had, bog podzemlja, Demetra je bila očajna. Nije mogla živjeti bez svoje Kćeri, pa je zamolila Hada za kompromis. Tri mjeseca u godini Persefona će živjeti s Hadom, kao njegova zakonita Žena, dok će ostalih devet biti u nadzemnom svijetu, s majkom Demetrom. Had se sažalio i pristao na dogovor, ne želeći gledati svoju voljenu suprugu kako pati…

Kad je Lana bila mala, Mama joj je čitala mit o Persefoni. Mamina lijepa plava kosa, ošišana u uredan, sjajan paž, lepršala joj je oko lica. Mamin miris uvlačio se u Lanine nozdrve, ulazio u srce, u pluća, u cijelo Lanino tijelo. Kako je lijepa moja Mama, mislila je Lana, tonući u san. Mamin milozvučan glas čuo bi se još neko vrijeme, a onda bi obje zaspale, jedna pored druge, isprepletenih prstiju.

Imala je Lana i oca. Tihog čovjeka uske brade i širokog osmijeha. On je uvijek spavao sam, u spavaćoj sobi, na velikom bračnom krevetu. Puno je radio i često dolazio kasno, jako umoran. Nije znao da priča priče, niti je imao milozvučan glas. Bio je obični umorni čiko koji bi katkad Lanu poljubio u obraz i pomilovao je po kosi.

Lana je bila jedinica. Mama je govorila da joj je ona dovoljna. I Lani je Mama bila dovoljna. Školske drugarice bile su jeftine glupače. Rugale su se njenim nogama iksericama. Lana bi dolazila kući plačući, a Mama bi je uzimala u naručje, kao bebu, i dugo, dugo bi je ljuljala.

–          Kažu mi da sam ružna.

–          Nisi. Najljepša si.

–          Ne vole me.

–          Ne brini. Ja te volim.

Onda je došlo razdoblje puberteta, te teške godine unutrašnjih previranja. Lana je poželjela da spava sama u svojoj sobi.

–          Zašto? – rekla je Mama tužno – zar ti nije ljepše sa mnom?

–          Jeste, ali…

–          Ali?

–          Htjela bih zaspati uz muziku.

–          Uz muziku? Kakva glupost! Muzika oštećuje sluh. Hajde, lezi. Ja ću ti pjevati.

I Lana bi legla poslušno, a Mama bi je milovala po kosi i pjevušila joj dok sama ne bi zaspala. Lana bi ležala budna cijele noći.

Za petnaesti je rođendan Lana dobila barbiku. Bila je to prekrasna lutka plavih očiju i svijetloplave kose.

–          Sviđa li ti se? – upitala je Mama, pomno prateći Lanin izraz lica.

Nije smjela reći da je vidjela prekrasne smeđe cipelice sa malom, slaganom potpeticom. Da ih je danima gledala. Da ih je jako željela. Da je to rekla, Mama bi bila tužna. Umjesto toga, prošaptala je:

–          Da, Mama, divna je. Hvala ti.

–          Lijepo se igraj, Kćeri.

–          Hoću – rekla je Lana.

Nakon toga povukla se u svoju sobu, s lutkom u ruci.

Lana je nestala kad joj je bilo osamnaest godina. Jednostavno nije došla kući iz škole. Mama je bila očajna. Tata je bio na službenom putu. Profesori nisu ništa znali. Prijateljice nisu postojale.

Ipak, policija je obećala učiniti sve što može.

–          Našli smo je – javili su dan poslije – živa je i zdrava.

–          A gdje je?  – pitala je Mama.

–          Živi s jednim čovjekom.

–          Dovedite je kući – vrisnula je.

–          Ne možemo, gospođo. Punoljetna je i tamo je svojevoljno.

Mama je bacila slušalicu i pala u nesvijest.

Lana i Čovjek počeli su zagrljeni šetati gradom. On je bio krupan, nabijen i vidljivo stariji. Pod miškama je nosio velike kolutove znoja. Ona je bila našminkana i u cipelicama visokih potpetica. Pod miškom je nosila skupu tašnicu.

On je imao Ženu i Dijete.

Ona je imala visoko podignutu bradu.

Mama je imala infarkt.

Lana nije obišla Mamu u bolnici. Ipak, Mama nije umrla. Oporavila se uz pomoć ljekara i svoga muža koji je, neprimjetan kao kakav ulični stup, bio neprekidno pored nje. Kad je izašla, saznala je od Tuđeg svijeta da je njena Kćer sama. Da se Čovjek vratio Ženi. I da će ona, Mama, postala Baka.

Lana je zaista rodila Kćerku. Kojoj je dala ime Mila. I koja je bila umiljata baš kao što joj je bilo ime. Lana je davala privatne časove klavira. Od toga je plaćala kiriju za sićušni, vlažni stan. Nadala se da će jednog dana maturirati.

Baka nije vidjela Unuku. Ali jeste Djed, taj tihi čovjek uske brade i širokog osmijeha.

–          Kako si? – pitao je Lanu.

–          Dobro sam, Tata. Kako je Mama?

–          Oporavila se.

–          Tata…

–          Znam, sve znam.

–          Nisam htjela da bude ovako.

–          Nisam ni ja. Nije ni ona. Samo je previše voljela sebe.

–          Misliš, mene?

–          Ne, ne mislim. Mislim sebe.

–          A sad, je li sad spremna da me voli?

–          Javiću ti kad bude.

Lana i Mama srele su se kad su Mili bile skoro dvije godine. Susret je udesio Tata, Milin Djed.  Mama je izgledala starije. Crte njenog lica bile su oštrije, lice mršavije, plavi paž manje sjajan. Lana je u naručju držala Milu. Sad je ona bila Mama. Imala je dvadeset jednu godinu i dovoljno snage da oprosti.

–      Mama, šta je bilo s Persefonom na kraju?

–      Njena majka Demetra je prihvatila.

–      Prihvatila je – šta?

–     Da njena Kćer mora odlaziti da bi joj se vraćala.

(Priča ušla u uži izbor portala “Black sheep” 2015. godine)

Palčica

thumbela

Zovem se Palčica

Sićušna sam mrva

Hrana su mi mrve

I hrana sam crva

Ljuska mi je krevet

Lokva mi je more

Lopoč mi je lađa

Žabe noćne more

Saznala sam sinoć

Od staroga puža

Bogatoga žapca

Žele mi za muža

Pobjegla sam zato

Niz ulični kanal

Papirnatim brodom

Za slobodom

(Iz zbirke “Lutke”, Književna nagrada ‘Fra Grgo Martić’, 2011)

Ana Frank

anne

Draga Keti

pucaju

Draga Keti

urlaju

Draga Keti

pjevaju

Draga Keti

stupaju

Draga Keti

lupaju

Draga Keti

kidaju

Draga Keti

dolaze

Draga Keti

ulaze

Draga Keti

sačuvaj

(Draga Keti

Tvoja Ana…)

(Iz zbirke “Lutke”, Književna nagrada ‘Fra Grgo Martić’, 2011)

Indira Gandhi

indira

I always put my hair high

To be an equal to the men around me

And I often wear an orange sari

When I walk in the garden

Full of the oranges

Today I’m walking in the garden again

And I’m surprised

It’s just morning and my sari

Is suddenly red

Red

As if the sun is setting

On my breasts

(From my book “Dolls”, 2011)

Helen Keller

helenna

I was often watching the brawl of the ants

And the green crickets as making the love

I was often listening the dripping of the honey

And the weeping of the old queen bee

I was often whispering to the wounded nightingale

That it’s not possible to die of the rose stitch

I was often watching

I swear on my eyes

I was often listening

I swear on my ears

I was often whispering

I swear on my tongue

I swear on my fingers

On my fingers

(From my book “Dolls”, 2011)

Nora

dol

They dress me in a beautiful silk dress

They put a tie on my head

They tweak my cheek

They gift me a smile

Then they set me in a box

Filled with the cotton wool

(There’s a pea on the bottom, I guess)

And they force me to close my eyes

I sing

I dance

I kiss

And so on

So on

Until I revive

(From my book „Dolls“, 2011)

The Mirror

mirror1

Someone was watching me. I was eating my lunch in a luxury restaurant.  And I was beautiful, the most beautiful girl in the town. Someone was watching me. His eyes were traveling up and down my back like the ants; my slender, naked, smooth back, partially covered with my long silken hair. I decided to turn and look, just to see the reflection of myself in the eyes of that seducing man, who will send me a glass of wine soon. The glass of the expensive red wine that I will drink up and then just go. Strange, very strange. It was not a man. It was a woman. Old and ugly, with the bags under her eyes. I do not like old women. They always have something to repeat, like an echo. Why was she watching me?  And why did she do that so  fixedly, so rudely, so inappropriately? “What do you want, granny?” I wanted to ask. “Maybe my beautiful breasts? My shiny hair? Or my smooth skin? You know, I just call with my finger and every man comes.” But I was silent. We were staring at each other, too long, almost painfully.

And then I suddenly understood. She was not watching me. She was watching herself, her youth. And I was watching my future, my old age which will come to take my beautiful breasts, my shiny hair, my cruel heart. For the first time in my life, I put my head down. And the mantle of the warm, rosy shame wrapped all my body. (Second prize for the shortest short story, Alma, Belgrade, Serbia, 2010)

Nora

dol

Obuku mi prekrasnu svilenu haljinu

Na glavu mi stave mašnu

Štipnu me za obraz

Poklone mi smiješak

Onda me stave u kutiju

Napunjenu vatom

(Na dnu je valjda zrno graška)

I silom mi sklope oči

Pjevam Plešem Ljubim

I sve tako

Dok jednom ne oživim

(Iz zbirke “Lutke”, Književna nagrada ‘Fra Grgo Martić’, 2011)

Irfan’s guitar

irfo

Irfan was not an unusual boy. He did not have any physical or mental flaw, he was not stupid, mean nor ugly. And yet, the people whispered. He was good in maths. I was good in English. That is how this love came to be. It is still going on. But that is another story…

They were whispering from the beginning. Gossiping, rumouring, standing at that fountain. And he had, in spite of all, no flaws. They could not find any. I asked about Irfan’s family a lot.

I have a mother, Grandma and Grandpa,he said.

And Dad?

I don’t remember him well, and with that he changed the topic.

But, there were well-meaning people to tell me. A whole novel. A soap. He was an Orthodox. Milan. She was a Muslim. Vahida. From an old bey family. At that time, no one was publicly looking at it. But secretly, yes. Secretly it was boiling. She conceived and her brothers beat her up. She almost had a miscarriage. No use. She got married, despite her mother’s words and fists of two brothers. She never foresaw that she was running from bullies towards a bully.

All was good the first two years. Then it started. The tavern. The whores. The flying plates. And at the end, blueness. Below the eyes, on legs, arms… He left in ’92. Away, to those over the Drina River. Vahida fell down on her knees before her mother and her grandmother. She cussed and cursed.

He was beating you up? her mother asked. I told you not to marry a Vlach. Mother had forgotten that the two brothers also beat her up, when she was pregnant.

Anyhow, Vahida came back to her mother and father, with her six-year old Ivan. The grandmother loved her grandson; she sang songs to him, told him stories. She just never called him by the name. Six months later, they decided – Ivan officially became Irfan. It was not easy for a six-year old to get used to the new name. His mother, bitter as she was, would give him a slap now and then; she would get mad when he made a mistake and say the old name to someone. The word Ivan became a taboo. The word father also became a taboo. It was only the people who were saying: They enrolled Irfan in the Mekteb. What is the Vlach’s place in the Mekteb. Why hasn’t the whore thought about it when she was marrying him… There is no use washing it off now … the town knows whose child it is.

The priest at the Mekteb once told him that he had to study twice as much as the others. He was only seven then. And he did not ask why. At least, not out loud. During that time, Vahida was making a career. Vahida graduated. The national literature. And she hated Andrić. And Croats. And Serbs. And men. And why didn’t she study when she was supposed to. And why didn’t she go out when she should have. And she decided to make it all up to herself.

And Ivan-Irfan had his own worries. The teacher, fuelled by the aftermath bitterness, said that Serbs and Croats were the aggressors. One of the first-graders turned and said: My dad says you are a Serb.

It was not really good at school from that day on. We all know that there is no one in the world crueller than the children. And children really know how to get to that someone who is different. Irfan, to be true, had no flaws. He was healthy, normal, not skinny and not chubby either, he played football well. But, the adults were whispering and children were repeating it out loud. His dad is a Chetnik, he is not one of us. He is a Chetnik and he goes to Mekteb. How come? First they gave him veiled looks, and, with time, started openly insulting him. Little Irfan, a student of a second grade, walked back home with his head down, often crying. There was his grandma waiting for him with a warm lunch and a hurl of abuses, directed against the “brute”. She cursed at Milan, his home, his hearth, and clan, and children, forgetting, in the heap of the hatred, Irfan, absorbs, like a sponge, everything she says.

Growing like that, in the world full of secrecy and disguised hatred, he stopped believing to people. For the majority he was “the kid of that Serb”, and our dating was commented with insults. What are you doing with a Vlach? The apple does not fall far from the tree! Do you know what his father did to his mother? Do you know he pulled her by the hair?

I did not care. My father, Halid, was no morning flower either. Irfan and I were married right after the secondary school graduation.

A guitar came one morning. A confused, lanky fellow brought it. We had been married for ten months then.

“It came from Aranđelovac. For Ivan Dimitrijević. Does he live here?”

“Yes,” I suddenly said, as if I had a hot potato in my mouth.

“Can you sign the confirmation of receipt?”

I signed with his-my new surname. In a split second, I thought that it would have been interesting if I signed Dimitrijevic. I dropped the idea. My soul mate and I, besides the love for dogs and tennis, had another thing in common – a surname neither of us was born with.

He took the guitar from its case very carefully. He stroke its neck, hips, very gently. It seems to me, even gentler than when he stroked me.

“He died,” he whispered.

“Who died, Ivan?” I asked not being aware that I called him by the former name.

“He did.”

“You think?”

“I know. I will play a song to you once, the song he played for Mum.”

“How do you know which one?”

“She always cries when she hears it.”

“I thought she hated him…”

“Of course she hated him. He was a bully, a monster, a drunk. In addition, he left to the aggressor, he left us. A triple threat.”

“Why does she cry then?”

“I think she cries because of the story she wrote in her head.”

“What story?”

“The parallel one. The story of love which would defy the world. The one that would change the world. Because of the story which she wanted to happen and believed it would happen. She was writing it while he beat and insulted her. I sometimes think that she never stopped writing it. You know, the one of how it could have been… should have been.”

He went silent for a moment, he put the guitar down and walked to the window. As he returned, he looked at me. His eyes were red. He was crying. We looked at each other. I kissed him.

“Please, you go and tell her that he died. And, don’t tell her that I cried. She would have seen it as a betrayal. And, she did not deserve it. Here, alone and isolated, I have the right to that. I have the rights to tears, at least. He was my dad.”

(A Sea of Words Short Story competition, 2009)

Drvo života

drvo
Danas sam bila kod psihijatra. Jer sam te sanjala. Opet. Opet. Klatiš mi se pred očima. Obješen. Onakav kakvog te nisam vidjela. Onakav kakvog su te opisali. U novinama. Strana 8, rubrika crna hronika. Nađen. Godina 27. Su(ici)d – razlog poznat. Klatiš se po mom snu. Oči ti okrenute ka gore, jezik isplažen. Modar, mokar i morbidan. *** Ti si, budala, znaš. Nije tebi to trebalo. Voljela sam te. Poznavala sam te. I znam tačno šta se odigralo u tvojoj glavi. Sjećaš li se… Ja: Odakle ti pare za to, ljubavi? Znam da ti je plata mala. Ti: Daidža, dijaspora… Ja: Zar je baš tako darežljiv? Ti: Ima taj love ko blata… E, mrtvi sestriću iz Bosne… Sumnjala sam ja u tog tvog nikad viđenog daju iz zemlje meda i mlijeka, u njegovo stanje, slanje i postojanje. Sumnjala sam, ali, eto, kontala sam, odrastao si momak…zreo…voliš me…ne bi me, valjda, lagao…izmišljao… Ko je, uopće, u te naše tri zajedničke godine, govorio o parama…ko je za njima žudio, čeznuo..? Ja sigurno nisam. Žudjela je tvoja vizija mene. Mene kao prelijepe, prepametne, savršene, magistrovane kučke, koju može zadiviti, recimo, nešto poput posjete Dubaiju. I tvoja vizija samoga sebe, noćnog čuvara u banci. Kao manje vrijednog. Kao manje važnog. Kao duhovnog kepeca. Kad su otkrili da si ih par godina potkradao (šta si mislio – da neće!?), podigli su tužbu. A ti si, kukavče, umjesto dostojanstvenog priznanja, umjesto par godina u ćuzi (ne bih te ostavila, kunem se, previše sam te voljela), izabrao stari, izborani hrast. *** Vrijeđali su me optužujući pogledi nakon tvoje male, glupe predstave. Priznajem. Jesu. Krenem negdje – recimo, do granapa – a pogledi brže-bolje za mnom. Desno, lijevo, jutrom, s večeri. Mali je ovo grad. Veliko je ovo selo. Trajalo je to neko vrijeme. S vremenom su prestali. Nove su mahalske drame bile na repertoaru. Ali ti, dušo, ti si nastavio da me slijediš i mučiš. Nakon što si mi u slast požderao savjest, uvalio si mi se u snove. Trideset godina stanuješ u njima i ne plaćaš stanarinu. Pa da mi barem ljudski dođeš pred oči! Ali, ne! Ne sanjam te lijepog, zdravog, nasmijanog. Ne sanjam te kako skijaš, plivaš, trčiš. Ne sanjam naše vikende na Jahorini, ni vrela ljeta u Istanbulu. Te šarene laže, kupljene prljavim, griješnim, tuđim novcem, otišle su u vjetar. Onaj isti vjetar koji je zaljuljao i tvoje mrtvo tijelo. *** Udata sam žena, znaš. Imam troje djece. Imam trosoban stan. Imam muža. Ušao je u moj život u vrijeme kad sam bila prazna. Ušao brkova umrljanih pivom i dobrim humorom. Mislila sam -drukčiji je od tebe. Završio je fakultet. Zar mi je važno?, pitaš. Nije, budalo. Nije. Ali tebi je bilo važno. Zato si i učinio to što si učinio. Zbog glupog kompleksa manje vrijednosti. A iskreno, dragi, bila sam sita kompleksaša. Sita i presita. Mislila sam o njemu – ovaj je stabilan. Mislila sam – tu smo negdje s platom, s obrazovanjem, s fizičkim izgledom. Jednaki. Nema superiornost, inferiornosti, gluposti, kao s tobom. Nema. I znaš šta? Zeznula sam se. Prve ture pive, prve bračne godine, bile su vesele. Daj, hajde i ti jednu…hajde, stroga ženice…Sljedeće su bile peckave i bazdile su jače: Hajde, ženo, recider mi, koliko si ih prije mene primila?… A onda je uslijedilo…ne pitaj… Sad se ti kao čudiš. Što se nisam razvela. Ja, magistrica. Ja, ministrica. Eeeej…pitali su me to mnogi. Udarao? Jeste. Udarao djecu? Dovoljno im je bilo gledati kako udara mene. Udara li me sad? Manje, već je ostario. Nema se snage. Bježala sam s djecom često kod rahmetli tetke Selme i tetka Fahrudina. Sjećaš li se tetke Selme i njenih kolačića s makom? E, kod njih sam se sklanjala. A on, moj muž, pijan je razvaljivao njihova vrata. Šakama. Nogama. Jednom i letvom. Tetak se htio tući sa njim. Ne dadoh. Tetka me molim da mu se ne vratim. Vratih se. Po nove udarce. Po još. I još. Zašto?, pitaš. Pitaš, a znaš. Znaš i uživaš. Smiješ mi se s onog drveta. No, nećeš ti mene, kukavico, tako lako preći. *** Otišla sam psihijatru danas. Psihijatar me pitao o svemu. O njemu. O djeci. O tebi. Sjedili smo na bijelim kožnim foteljama. On je imao bijeli mantil. Ja sam njemu sve rekla. Kako si bio čuvar u banci. Kako si krao novac. Tuđi novac. Kako sam te mnogo voljela. I kako te nema više. Psihijatar je rekao: Dobro. Više ga nema. Već trideset godina ga nema. Uzeo je bijeli papir. Nacrtao je crnu tačku. Rekao je da nisam ja kriva. Zato što te nema. I da se ne moram kažnjavati. Da ne moram primati udarce i slomljene čaše u glavu i brisati masnu juhu s bijelih zidova samo zato što si ti imao komplekse. Zato što si ti krao pare da zadiviš mene, koja to od tebe nisam tražila. Zato što si ti sam sebe objesio. Na drvo. U šumi. Pokraj našeg grada. Prije trideset godina. Rekao je da se slobodno mogu razvesti. Od nasilnog muža s brkovima mokrim od pive. I da ja nemam grijehe koje trebam ispaštati. Šta kažeš na ovo? Ljut si? Bijesan? Ha? Voliš ti da ručkaš moju savjest, pa ti ovo ne ide u prilog. Ne ide, ne ide. Znam ja. Ti i on. Obojica ste kreteni. Kompleksaši. Kukavice. Kasno je za vaše podmukle planove. Da mi sjednete oba na leđa. Jedan danju. Drugi noću. Da me gušite trulim dahom alkohola i smrti. Moja me djeca zovu – mama, mama. Ona me trebaju. A vas se dvojica klatite. Mrtvi ili mrtvi pijani. U paklu ili raju. Zbogom. Ja noćas neću nikoga sanjati.
(Zbornik “Pitchwise”, 2012)

Tinkerbell

tinki

If I were Tinkerbell

I would dance rock’ n roll on your Palm

And I would imprint my small high-heels

In your line of destiny

If I were Tinkerbell

I would enter into the halls of your Ear

And I would sing you lullabies

In an unforgettable voice

If I were Tinkerbell

I would crawl under you eyelids

And I would walk seductively

Dressed in a beautiful dress

If I were Tinkerbell

I ‘d pull out false eyelashes from each of them

So, their tears would flow

Whenever they watch you

But I am just Wendy

Just a big little

Smart stupid

Wendy

Ready

To tighten my waist

To dress my corset

To put up my hair

And dance the waltz

To drink tea with milk

at five

Ready

To attend cocktails,

To visit castles

To close the window firmly

At night

To never more land

To Neverland

(From my book „Dolls“, 2011)

Kome zvončići zvone

grass

Moje drugarice i ја igrale smo se beba i ema-esesa u parku

i prostirale crvenu dekicu na lijepu zelenu travu

Tata je rekao ići ćemo na izlet jupi na izlet

Tamo gdje ima kaćuna i malih borova zvali smo ih bebe borići

Brat ta dosada stalno je tražio da u autu slušamo istu

Pjesmu o zelenoj zelenoj travi doma Toma Džonsa

Pitala sam mamu mogu li brati zvončiće

Rekla je da mogu da napravim vjenčiće

Tata je jednog jutra u maju rekao da nećemo

Ići na izlet i da su bebe borići umrli

Brat i ja smo plakali jer su bili tako mali

Nisu stigli narasti prohodati krenuti u školu

Gledala sam kroz prozor naš park naš park

U kojem se više nismo igrali beba i ema-esesa

Pitala sam mamu šta je ono crveno ledeno na travi

Jesu li to moja dekica i lutka rekla je nisu dušo nisu

Na radiju su rekli da se čuvamo zvončića

Ima ih puno ima ih puno u zelenoj travi

Bilo mi je smiješno zašto da se čuvam kad su

Zvončići slatki i plavi i divno mirišu

Pitala sam mamu mogu li brati zvončiće

Pitala sam mamu mogu li praviti vjenčiće

Rekla je da ne smijem da mogu ruku nogu glavu

Rekla je da ne smijem da mogu umrijeti

Mama zar se može umrijeti od cvijeća?

(The best of Trava, 2011)

Tražila sam ulicu

kapi2Travničke se mahale zabile ko noževi

u obronke Vlašića, Bukovice, Vilenice.

Svom snagom, vijekovima već, ovaj grad

pokušava da odgurne od sebe planine,

da prodiše jednom s oba plućna krila.

Uzalud, preslab je s uskim svojim tijelom

I smeđom rijekom što ne valja bregove.

A planine – aždahe kada bljuju dimove

na travničke uske sokake i mahale,

kašlju leptiri na livadama Bašbunara

i nožem možeš rezat’ komade sivog neba

u rombove pravilne ko blagdanske baklave.

Kažu, zato, kada sija sunce

pozlati se Travnik ko dvor kralja Mide.

U tome Travniku od magle i zlata,

uz blagoslove Kike Sarajlića,

od Donje čaršije, do Gornje čaršije,

od Alibegove do Sulejmanije,

udišući miris Sahera i Egipta,

udišući miris prženoga asfalta,

tražila sam ulicu za tvoje ime.

I dođoh, tako, do ulice prve,

u kojoj živi rođena ti Kuća,

zgurena, zgrčena, zagorena

ko domaći somun iz stare furune.

Ulica krišom mahnu mi da priđem

I zatraži: Mene,

jer ja sam ga rodila!

Al’ krenuh dalje, do ulice druge,

u kojoj živi krštena ti Crkva,

pred kojom bista kamena stoji,

kameno ćuti i kamen čita.

Ulica približi usne mojem uhu

i prošapnu: Mene,

pa , ja sam ga krstila!

No, pođoh dalje, do ulice treće

u kojoj živi najbolja ti Knjiga.

Tu dvojicu sretoh – Rudolfa i Lutvu

i popih jednu, s lokumom i s kockom.

Zašumi ulica plavim nekim šumom,

zašumi: Mene,

ja sam ga nadahnula!

 

I cijelom je čaršijom šuštio šapat

mrtvih koji su dokaz života.

Iz mezarja su molili veziri

što Hroniku Grada pisali su s tobom.

Iz grobova su molili konzuli

što vječni konak pronašli su ovdje,

lišeni bečkog i pariškog sjaja.

 

Išla sam tako kroz mahale,

sokake, musale i podmusale,

praćena suncem, ko vjernim psetom,

žednim psetom što, na kraju,

malaksalo je, posustalo,

i  kao vjernik, ničice palo

pred bogomoljom imenom Nada,

proseći uzalud, zajedno sa mnom,

čudno proseći, vezanih ruku,

proseći glasom koji se topi,

koji se topi, topi, topi,

ulicu neku za tvoje ime.

U tvome gradu.

U tvome gradu.

(Uži izbor za nagradu na konkursu o Andriću i Travniku, 2011)

Indira Gandi

indira

Kosu oduvijek podižem visoko da budem jednaka muškarcima oko mene

I nosim često narančasti sari dok šetam po vrtu punom naranči

I danas šetam po vrtu i čudim se

Tek je jutro a moj je sari

odjednom crven

crven

kao da mi sunce zalazi na prsima

(Iz zbirke “Lutke”, Nagrada ‘Fra Grgo Martić’, 2011)

Bezruka Sava

ruke

Sahranila sam ruke.

Obukla sam crninu.

Položila ih u kovčeg.

Sada ih sjetno zovem –

moje pokojne.

Sahranila sam ruke.

Tople od pečenja hljeba.

Mirisne od branja cvijeća.

Vlažne od jutarnje rose –

i vode sa bunara.

Sahranila sam ruke.

I ne puštam suze.

Jer nemam čime da ih brišem.

Pa bi mi košulja bila mokra – sramota je.

Sahranila sam ruke.

Zubima vezem vezove.

Zubima darivam darove.

Zubima grlim suđenog –

kljast mjesec u noći, do krvi.

Sahranila sam ruke.

(Iz zbirke “Lutke”, Književna nagrada ‘Fra Grgo Martić’, 2011)

Helen Keller

helenna

Gledala sam često koridu mrava

i zelene zrikavce kako vode ljubav.

Slušala sam često med kako kapa

i sijedu maticu pčelu kako plače.

Šaptala sam često ranjenom slavuju

da se ne umire od uboda ruže.

Gledala sam često,

očiju mi mojih.

Slušala sam često,

ušiju mi mojih.

Šaptala sam često,

jezika mi moga.

Prstiju mi mojih.

Prstiju mi mojih.

(Iz zbirke “Lutke”, Književna nagrada ‘Fra Grgo Martić’, 2011)